Dugi niz godina uzgoj škampi bio je jedan od stupova industrije vijetnamskog poljoprivrednog gospodarstva i glavni pokretač izvozne trgovine plodovima mora u zemlji. Kao treći svjetski-najveći izvoznik račića, vijetnamska industrija uzgoja račića desetljećima postiže brzi rast zahvaljujući jedinstvenim obalnim zemljopisnim uvjetima delte Mekonga, pogodnoj tropskoj klimi i velikim-operacijama uzgoja.

Prema podacima Vijetnamske udruge izvoznika i proizvođača morske hrane (VASEP), vijetnamski izvoz škampi dosegao je 4,65 milijardi USD 2025., -{3}}godišnji porast od gotovo 20%, što čini približno 41% ukupnog izvoza morske hrane u zemlji. To izravno podupire polovicu ribarskog gospodarstva zemlje i održava život i sigurnost hrane više od 17 milijuna ljudi u obalnim regijama kao što je delta Mekonga. Međutim, s intenziviranjem globalnih klimatskih promjena, ova zemlja, nekoć smatrana "rajem za uzgoj škampa", suočava se s izazovima bez presedana-industrijski rizici u potpunosti su nadmašili ograničenja sezonskih ciklusa, pretvarajući se u strukturne rizike koji prožimaju cijeli opskrbni lanac. Nekadašnje prirodne prednosti postupno narušavaju stalno nestabilno klimatsko okruženje.

Kao tipični poikilotermni rakovi, škampi su izuzetno osjetljivi na suptilne promjene u svom okolišu. Čak i manje fluktuacije u temperaturi, salinitetu, pH i razinama otopljenog kisika mogu izravno utjecati na njihov rast, razmnožavanje, pa čak i preživljavanje. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, ekološki parametri u glavnim područjima uzgoja račića u Vijetnamu, poput delte Mekonga i pokrajine Ca Mau, dosljedno su slijedili relativno predvidljiv sezonski ciklus: obilne padaline tijekom kišne sezone dovode do nižeg saliniteta i stabilnih pH razina; dok smanjena količina padalina tijekom sušne sezone uzrokuje polagani porast saliniteta, s temperaturom vode koja se održava unutar optimalnog raspona rasta od 28-30 stupnjeva. Iskorištavanjem ovog predvidljivog prirodnog ritma, uzgajivači račića, oslanjajući se na generacijama prikupljeno iskustvo i fiksni sezonski kalendar uzgoja, mogu učinkovito upravljati proizvodnim procesima kao što su uzgoj, hranjenje i promjene vode, održavajući stabilne operacije uzgoja račića.

Međutim, ovo dugo -prirodno pravilo sada je potpuno narušeno klimatskim promjenama, a stabilnost okoliša za uzgoj račića više nije održiva. Među najizravnijim prijetnjama je pojačano zaslanjivanje. U delti Mekonga, zbog porasta razine mora, slijeganja tla uzrokovanog pretjeranim crpljenjem podzemne vode i produljenih sušnih razdoblja, salinizacija se ne samo dogodila 1-2 mjeseca ranije nego prethodnih godina, već se i njezino trajanje produžilo s 3-4 mjeseca na više od 6 mjeseci, a neka područja čak doživljavaju salinizaciju tijekom cijele godine. Što je još važnije, salinitet više ne fluktuira sporo, već doživljava dramatične fluktuacije u kratkom razdoblju, ponekad s dnevnim razlikama u salinitetu većim od 5‰. Ovaj iznenadni ekološki šok izravno dovodi do odgovora na stres kod račića, smanjenog imuniteta, pa čak i velike smrtnosti.

Česta pojava ekstremnih vremenskih događaja dodatno je pogoršala nestabilnost okoliša. Uporni toplinski valovi ljeti uzrokuju da temperature vode u jezercu često prelaze kritični prag od 33 stupnja, ponekad dosežući preko 35 stupnjeva, što daleko premašuje prikladni raspon za rast račića. U međuvremenu, nenormalno visoke temperature zimi ometaju ciklus mirovanja račića, što dovodi do poremećaja u obrascima rasta i smanjene kvalitete. U isto vrijeme, nesezonske padaline postale su norma-kiša koja je inače koncentrirana u kišnoj sezoni često iznenada izbije tijekom sušne sezone. Kratkotrajne-obilne kiše uzrokuju nagli porast razine vode u ribnjaku, a pH i lužnatost drastično variraju unutar nekoliko sati, narušavajući kiselo-baznu ravnotežu vode. U obalnim područjima akvakulture kao što je pokrajina Ca Mau, ova nesezonska kiša također nosi velike količine kopnenih zagađivača u jezerce, dodatno pogoršavajući vodeni okoliš.

Prava kriza nije anomalija jednog ekološkog pokazatelja, već ukupna neravnoteža cijelog ekosustava ribnjaka. U prošlosti su uzgajivači račića mogli održavati red u uzgoju podešavanjem jednog pokazatelja; međutim, sada su superponirane abnormalne fluktuacije u pokazateljima kao što su temperatura, salinitet, pH i otopljeni kisik dovele do potpune neravnoteže u zajednicama algi i mikroba unutar jezerca. Korisne bakterije su se smanjile, štetni mikroorganizmi su proliferirali, a sposobnost samo-pročišćavanja vode drastično je opala. Kada je osnovna stabilnost okoliša uzgoja uništena, svaki model proizvodnje koji se temelji na pretpostavci da su "škampi relativno stabilan usjev" postaje izuzetno krhak. Čak i mala fluktuacija u okolišu može izazvati lančanu reakciju, što dovodi do neuspjeha uzgoja.

Gledajući unatrag na razvoj vijetnamske industrije uzgoja račića, najveći rizik s kojim se suočavao u prošlosti uvijek su bile zarazne bolesti-sindrom bijele pjege, vibrioza i druge zarazne bolesti koje su opetovano uzrokovale -smrt škampa velikih razmjera i razorne gubitke za uzgajivače škampa. Stoga je industrija dugo vremena davala prednost kontroli bolesti, postupno smanjujući rizik od bolesti kroz poboljšane tehnike uzgoja i korištenje lijekova. Međutim, s produbljivanjem klimatskih promjena, struktura rizika industrije uzgoja škampi iz temelja se promijenila. Uz tradicionalne rizike od bolesti, skokoviti operativni troškovi i fluktuacije ekosustava postali su dva nova tereta za uzgajivače račića i poduzeća. Nadalje, smanjeno prikrivanje i povećana kumulativna priroda ovih rizika pojačali su pritisak na opstanak cijele industrije do neviđene razine.